Zastupnik snage Goran Aleksić objavio je na fb-u zanimljiv slučaj iz Osijeka, gdje je sudac presudio da su banke krive, ali ih je oslobodio kazne.
KREATIVNI OSJEČKI SUDAC – I ŽALBA NA KREACIJU
Prekršajni sud u Osijeku nedavno je presudio da su PBZ i Prka i sve druge odgovorne osobe krive za prekršaj, ali nije im dosudio nikakvu kaznu, jer je kakti PBZ bio human budući da je odobrio moratorij tužitelju. Sudac objašnjava u presudi da nije bilo štetnih posljedica po tužitelja, da je banka odobrila čak i moratorij, ne shvaćajući da je upravo samovoljnim promjenama kamatnih stopa i samovoljnim određivanjem parametara nastala štetna posljedica – previsoka kamatna stopa unazad nekoliko godina… Evo kako sam napisao žalbu, uz koju idu i aktualne kopije iz naputka:
Tužitelj
Visokome prekršajnom sudu u Zagrebu putem
Prekršajnog suda u Osijeku
Predmet:
Žalba na presudu Prekršajnog suda u Osijeku
po predmetu ……….
Tužitelj podnosi žalbu na presudu Prekršajnog suda u Osijeku po predmetu …….. zbog toga što nisu presuđene odgovarajuće prekršajne kazne, unatoč činjenici da je utvrđena krivnja na temelju optužbe.
Ovom žalbom detaljnije se objašnjava zašto se mora Privrednoj banci Zagreb d.d. i okrivljenim odgovornim osobama (u nastavku: Tuženi) dosuditi prekršajne kazne, i to u maksimalnim iznosima.
Notorna je činjenica da Tuženi do 1. travnja 2014., pa niti do dana podnošenja predmetnoga optužnog prijedloga nisu s Tužiteljem ugovorili promjenjivi parametar, fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatne stope.
To je činjenica na temelju koje se jednostavno mora dosuditi propisana prekršajna kazna na temelju članka 26. stavka 1. podstavka 28. Zakona o potrošačkom kreditiranju te na temelju članka 26. stavka 2. toga zakona.
Potpuno je neshvatljivo da Prekršajni sud u Osijeku proglasi Tužene krivima, ali im ne odredi i kaznu, nego ih oslobodi od kazne zbog nekakva njihova „blagonaklona“ ponašanja prema Tužitelju.
Tužitelj naglašava da su Tuženi s tisućama drugih potrošača ugovarali nepošteni način promjene kamatne stope te su nakon toga samovoljno i vanugovorno definirali parametre za promjenu kamatne stope i o tome samo obavještavali dužnike potrošače. I sve su to radili na način da su uzeli kamatnu stopu krajem 2013. koja je bila nezakonito povećana, od nje oduzeli promjenjivi parametar koji je bio blizu nule i dobivenu vrijednost su predstavili kao fiksni dio kamatne stope. Da su, naprotiv, uzeli početnu kamatnu stopu i početnu vrijednost promjenjivog parametra, fiksni dio kamatne stope bio bi niži za 2-3 postotna boda, a za toliko bi bile niže i kamatne stope u svim takvim ugovorima. Tuženi su, dakle, kao i sve druge banke, primijenili nezakonito povećane kamatne stope kao temelj za određivanje fiksnih dijelova kamatnih stopa, i takvo nezakonito i nepošteno ponašanje banaka toleriraju prekršajni sudovi, ali i Visoki prekršajni sud. Tužitelj ima saznanja da Visoki prekršajni sud donosi oslobađajuće presude za banke u stotinama drugih procesa za isti prekršaj, pravdajući ih činjenicom da su banke obavještavale dužnike o parametrima te da nisu morale stoga ništa ugovoriti. Prekršajni sud u Osijeku kreativno je pronašao novi model kako Tužene osloboditi od kazne, proglašavajući ih krivima, ali ne određujući im i kaznu.
To je skandalozno, kao što je skandalozno i otkriće o tome kako je netko prezentirao nekim sucima kako je potrebno suditi u prekršajnim postupcima. U prilogu ove žalbe Tužitelj dostavlja kopirane materijale iz kojih je vidljivo da je netko iz sudske vlasti (piše „stajalište ovoga suda“) prezentirao nekome (Tužitelj pretpostavlja nekim sucima prekršajnih sudova) svoje tumačenje prekršajnih postupaka koji se vode protiv najmanje 8 banaka širom Republike Hrvatske.
Nepoznati počinitelj je dana 27.10.2016. godine sastavio i poslao dokument (tzv. „naputak“, dio toga dokumenta je u prilogu žalbe) koji u naravi predstavlja uputu prekršajnim sudovima u Republici Hrvatskoj kako treba suditi u predmetima u kojima se kao okrivljenici pojavljuju poslovne banke, a koji se postupci vode zbog prekršaja iz čl. 26. stavka 1. alineje 28. te članka 26. stavka 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tužitelj navodi činjenice o tim uputama:
Činjenica broj 1
Na prvoj stranici skeniranoga dijela „naputka“ iz priloga ove žalbe stoji da prije stupanja na snagu Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZPK) iz NN 75/09 nije postojala obveza definiranja elemenata kamatne stope, nego su se promjenjive kamatne stope u spornim ugovorima ugovarale „ u skladu“ s odredbama Zakona o obveznim odnosima (ZOO).
To nije točno!
Promjenjive kamatne stope nisu ugovarane u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima, već su ugovarane protivno tom zakonu što je jasno utvrđeno u postupku kolektivne pravne zaštite u reviziji VS RH, poslovni broj Revt-249/14. Zakonom o obveznim odnosima je propisano (članci 269. do 272.) da ugovorna činidba, što u ugovorima o kreditu predstavlja odredbu o načinu promjene kamatne stope, mora biti odrediva, a da bi bila odrediva promjenjiva kamatna stopa morala je uvijek sadržavati podatke na temelju kojih će se u budućnosti mijenjati. Umjesto da ugovaraju podatke za promjenu kamatne stope, banke su ugovarale da se kamatna stopa mijenja odlukom banke te su stoga sve takve odredbe ugovora o kreditu i pripadajuće obavijesti banaka ništetne, nezakonite i bez pravnog učinka.
Činjenica broj 2
Dalje, u „naputku“ stoji da izmjene ZPK iz NN 112/12 (ZIDZPK 112/12) donose obvezu definiranja elemenata kamatne stope te da se propisuje sankcija samo za njihovo nedefiniranje.
Niti to nije točno!
Naime, prekršajne sankcije predviđaju kaznu od 80.000 do 200.000 kn za banku ako ne poštuje novi članak 11.a, a njime nije propisano da se parametri moraju samo definirati, nego da se moraju i ugovoriti, Tužitelj citira stavak 4 iz toga članka:
“(4) Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača o svim rizicima ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa.” – budući da je sankcija predviđena za nepoštivanje članka 11.a, to znači da će banka biti kažnjena i ako ne ugovori u samome ugovoru parametre, a ne samo ako ih ne definira.
Obveza ugovaranja već je bila propisana tim zakonom, ali isključivo za nove ugovore, dakle one zaključene nakon stupanja na snagu tog zakona. Međutim, to nipošto nije priječilo banke da i u postojećim ugovorima o kreditu u kojima nisu bili ugovoreni parametri, ponude dužnicima anekse ugovora i na taj način konvertiraju nepoštene ugovorne odredbe u zakonite ugovorne odredbe. Ali, Tuženi tako nisu nikada niti pokušali postupiti. Umjesto toga, neke banke su (kao npr. Zagrebačka banka d.d.), iako to uopće nije bilo obuhvaćeno regulacijom ZIDZPK 112/12, samostalno, bez ikakva ugovaranja, definirale za postojeće ugovore elemente kamatne stope te su o tome samo obavijestile dužnike, bez zahtjeva da se ti elementi i ugovore.
Tuženi nije postupao na takav način, nego je krajem 2013. na temelju ZIDZPK 143/13 definirao parametre, ali ih nije s Tužiteljem niti uskladio, niti ugovorio, nego je samo o tome Tužitelja obavijestio.
Potpuno je jasno i nedvojbeno da dvostrani ugovori moraju predstavljati suglasno očitovanje volje dviju ugovornih strana.
Potpuno je jasno i nedvojbeno, na temelju članka 1022. Zakona o obveznim odnosima, da se uvjeti vraćanja kredita ugovaraju isključivo pisanim putem. Pisana forma bitan je sastojak ugovora o kreditu pa prema tome nikakve obavijesti o promjeni kamatne stope odnosno o promjeni cijene kredita koje se ne temelje na ugovorenim podacima o promjeni kamatne stope odnosno o promjeni cijene – NE VRIJEDE!
Sankcija upravo zato i jest propisana ne samo ako se ne definiraju parametri, nego i ako se oni nedvojbeno i jasno ne ugovore u ugovorima.
Tužitelj smatra da je takvo navođenje sudaca na pogrešno razmišljanje kakvo je napisano u „naputku“, izvlačenjem partikularne sankcije iz konteksta sveukupne odredbe o sankciji, u stvari svjestan pokušaj utjecaja na suce da sude mimo zakona Republike Hrvatske.
Činjenica broj 3
U nastavku „naputka“ stoji da izmjene ZPK iz NN 143/13 (ZIDZPK 143/13) donose obvezu definiranja elemenata kamatne stope uz sankciju za neugovaranje u postojećim ugovorima u kojima to nije definirano te se dalje navodi kako sve to znači da ranije ugovoreni ugovori prije ZIDZPK 112/12 nisu mogli imati definirane parametre, jer to nije bilo za njih propisano, pa se stoga sastavnim dijelom tih ugovora smatraju obavijesti o promjeni kamatne stope.
Takva tvrdnja jest SKANDALOZNA i predstavlja negaciju presude Vrhovnog suda RH, poslovni broj Revt-249/14 u kojoj je utvrđeno upravo suprotno tim neosnovanim i paušalnim navodima.
Naime, ZOO-om je već i prije propisana obvezna odredivost kamatne stope, a nikakve naknadne obavijesti nisu i ne mogu biti u skladu s obveznom voljom dviju ugovornih strana za ugovorne obveze odnosno za bitne sastojke ugovora. Dakle, samo potpisane ugovorne obveze vrijede, dok one samovoljno određene nikako ne mogu vrijediti, i nikakve obavijesti ne mogu zamijeniti potpisivanje egzaktne ugovorne odredbe od strane obiju strana u dvostranome ugovornom odnosu. Da bi se naknadno nešto definiralo, bilo je potrebno ugovoriti to isto aneksom ugovora o kreditu. Uostalom, upravo zato je sankcija i predviđena za neugovaranje parametara i po ZIDZPK 112/12 i po ZIDZPK 143/13.
Činjenica broj 4
Stoji dalje u „naputku“ – ukoliko na takav način, dakle slanjem obavijesti o kamatnoj stopi i parametrima, traženi podaci nisu postali dio ugovora, onda se radi o ugovorima u kojima nisu definirani elementi kamatne stope odnosno drugim riječima da bi onda samo za takve ugovore bila propisana sankcija za neugovaranje parametara.
To je još jedna skandalozna, netočna i protuzakonita tvrdnja!
Naime, budući da su ugovori prije 1.1.2013. ugovoreni s nepoštenim odredbama o promjenama kamatnih stopa na način da se one mijenjaju odlukama banaka, tvrdnje nepoznatog subjekta da takve obavijesti, pa i one obavijesti u kojima su definirani parametri, predstavljaju dijelove ugovora ili da su postale dio ugovora JEST SKANDALOZNA i napad je na vladavinu prava Republike Hrvatske.
Najgora u svemu tome jest sumnja da se sve to događa unutar sudske vlasti, što djeluje vrlo razočaravajuće na Tužitelja koji vjeruje u sudsku vlast, zbog čega je i pokrenuo prekršajni postupak protiv Tuženih, nadajući se da će barem državni proračun imati koristi od nezakonitih postupaka Tuženih, kada već Tužitelj nije još uvijek obeštećen uslijed nezakonitih manipuliranja kamatnim stopama od strane Tuženih.
Ako netko smatra da se možda citirana revizija VSRH odnosi samo na kredite s valutnom klauzulom CHF, Tužitelj mora reći i sljedeće:
Bez obzira kako netko tumačio reviziju VSRH, navodi koji su u reviziji, ali i u presudi Visokoga trgovačkog suda, vrijede i za sve druge kredite s promjenjivima kamatnim stopama, jer banke su baš u svim kreditima, bez obzira na valutnu klauzulu, ugovarale potpuno identičan način promjene kamatne stope, pa tako i Tuženi u konkretnom ugovoru u kreditu zbog kojega je podnesen predmetni optužni prijedlog na temelju kojega je donesena presuda na koju se ulaže ova žalba.
Na temelju svega ovdje iznesenog Tužitelj zahtijeva dosuđivanje maksimalne prekršajne kazne u skladu s optužnim prijedlogom.
U Osijeku, 27. veljače 2017.
Preuzeto sa: