VRHOVNI SUD ZAUZEO JE PRAVNO SHVAĆANJE DA SE U OVRŠNOM POSTUPKU PO SLUŽBENOJ DUŽNOSTI MORA PROVJERITI NIŠTETNOST UGOVORA ODNOSNO DJELOMIČNA NIŠTETNOST UGOVORA!

VRHOVNI SUD ZAUZEO JE PRAVNO SHVAĆANJE DA SE U OVRŠNOM POSTUPKU PO SLUŽBENOJ DUŽNOSTI MORA PROVJERITI NIŠTETNOST UGOVORA ODNOSNO DJELOMIČNA NIŠTETNOST UGOVORA!

Zagreb, 25. studenoga 2021.
Vrhovni sud RH priopćio je 24. studenoga 2021. kako je zauzeo revizijom Rev-3375/2018 pravno shvaćanje da su sudovi ovlašteni, ne samo u povodu prigovora ugovorne strane, već i po službenoj dužnosti u parnicama radi proglašenja ovrhe nedopuštenom (neovisno od žalbenog razloga zbog kojeg je ovršenik upućen na parnicu) procjenjivati ništetnost solemniziranog ugovora o kreditu na temelju kojeg je određena ovrha. Prema navedenom shvaćanju pogrešan je bio zaključak nižestupanjskih sudova da se ništetnost solemniziranog ugovora o kreditu koji su tuženici sklopili s bankom može ocjenjivati samo u posebnoj parnici radi utvrđenja ništetnosti, ali ne i u parnici radi utvrđenja da je ovrha nedopuštena.
Drugim riječima, svaki sud mora prije odlučivanja o dopuštenosti ovrhe po službenoj dužnosti ili na zahtjev ovršenika utvrditi potencijalnu ništetnost ugovora odnosno ugovornih odredaba kako bi mogao pravilno procijeniti smije li se pojedina ovrha dopustiti. Dosad su sudovi upućivali ovršenike na posebne parnice u kojima bi se utvrđivala ništetnost pravnog posla, no ubuduće se to mora utvrđivati u parnici kojom se utvrđuje dopuštenost ovrhe.
U konkretnoj reviziji radi se o ovrsi zbog dvaju raskinutih ugovora o kreditu u eurima, svaki po 100.000 eura, koji su 17.7.2013. pune dvije godine nakon raskida iznosili ukupno oko 1.900.000 kuna preostale glavnice, dok nekretnina koju se želi ovršiti vrijedi 4.600.000 kuna. Naravno, tih 1.900.000 kuna osim preostalih glavnica raskinutih ugovora čine i zatezne kamate i ovršni troškovi nastali tijekom dviju godina.
U reviziji se ovršenici pozivaju na ništetnost promjenjive kamatne stope, zbog koje ništetnosti u trenutku raskida ugovora duga prema Addiko banci uopće nije niti bilo, pa onda nije bilo niti temelja za raskid ugovora. Nažalost, niži sudovi su odbili zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom, ali je Vrhovni sud revizijom ukinuo presude Županijskog suda u Rijeci i Općinskog suda u Zagrebu te je vratio postupak na ponovno odlučivanje.
Temeljna obrazloženja Vrhovnog suda u sastavu sudačkog vijeća Mirjana Magud, predsjednica, Đuro Sessa sudac izvjestitelj i članovi suci Renata Šantek, Dražen Jakovina i Goranka Barać-Ručević, bila su sljedeća:
1. Niži sudovi utvrdili su da se ne radi o potrošačkim ugovorima o kreditu, ali nisu obrazložili zbog čega to nisu potrošački ugovori, iako se radi o ugovorima s fizičkim osobama.
2. Niži sudovi utvrdili su pogrešno da se u postupku za proglašenje ovrhe nedopuštenom tužitelji/ovršenici ne mogu pozivati na ništetnost ugovora o kreditu.
3. U reviziji su tužitelji/ovršenici prvi put ukazali na to da su u kreditima ugovorene nepoštene kamatne stope i da stoga dug iskazan na dan raskida nije uopće niti postojao nego su dapače ovršenici preplatili svoja dugovanja, zbog čega je raskid bio neutemeljen. Da bi se to utvrdilo, moralo se provesti vještačenje, koje na prvome stupnju nije provedeno.
5. Prema članku 327. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima sud mora paziti na ništetnost po službenoj dužnosti, pa je toga na prvom stupnju sud morao bilo po prigovoru tužitelja bilo po službenoj dužnosti kao o prethodnom pitanju odlučiti o ništetnosti ugovora (a to znači i o djelomičnoj ništetnosti ugovora), jer o tom pitanju je ovisila i odluka o dopuštenju ovrhe.
6. Nižestupanjski sudovi su utvrdili da se o valjanosti ugovora može odlučivati samo sud u posebnoj parnici, što nije točno i suprotno je odredbi članka 327. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima.
7. Zbog svega navedenog odlučne okolnosti o proglašenju dopuštenosti ovrhe ostale su nepotpuno utvrđene.
8. U skladu sa svim zaključcima, ukinute su obje presude nižih sudova, i postupak se mora ponoviti na prvome stupnju.
Pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH zauzeto u reviziji Rev-3375/2018 sada je i službena potvrda svemu onome o čemu smo već i prije pisali i govorili, a to je činjenica da u slučaju kada ovršenik traži proglašenje nedopuštenosti ovrhe zbog ništetnosti ugovora pri čemu ne objašnjava razloge ništetnosti, sud mora po službenoj dužnosti provjeriti je li ugovor ništetan, pa ukoliko se utvrdi da ugovor jest ništetan ili djelomično ništetan, ovrha se ne smije dopustiti.
Kod djelomične ništetnosti ugovora onda se svakako mora provesti financijsko vještačenje kako bi se utvrdilo je li u trenutku jednostranog raskida ugovora uopće postojalo dugovanje ovršenika prema banci, ili je zbog primjene ništetnih ugovornih odredaba (u konkretnom slučaju zbog primjene ništetne promjenjive kamatne stope) dapače postojao dug banke prema ovršeniku. U takvom slučaju raskid je bio neutemeljen, a naše je mišljenje da onda u takvome slučaju tužitelj svakako ima pravo na ništetnost ugovora u cijelosti, jer je raskidom ugovora nastao čitav niz troškova koji u stvari nisu smjeli nastati, prije svega se tu radi o ovršnim troškovima, troškovima za javne bilježnike, odvjetnike i FINA-u te o zateznim kamatama. Ta revizija u skladu je i s pravom EU-a iskazanom u čitavom nizu presuda Suda EU, no konkretno pravilo primjenjuje se i na pravne osobe, jer sud ima po Zakonu o obveznim odnosima službenu dužnost utvrđivanja ništetnosti kako za fizičke, tako i za pravne osobe.
Ono što ipak nedostaje u toj reviziji jest shvaćanje kako se sudovi moraju ponašati po uloženim žalbama na ovršna rješenja. Naime, u skladu s konkretnom revizijom, nema razloga da sud koji odlučuje o ovršnom rješenju već po žalbi ovršenika u kojoj on ističe ništetnost ovršne isprave ispita tu ništetnost i donese već po žalbi pravorijek, čime bi se ubrzao postupak utvrđenja odgode ovrhe odnosno utvrđenja nedopuštenosti ovrhe u svakome opravdanom slučaju.
Očekujemo da niži sudovi u budućnosti apsolutno primijene zaključke iz revizije Rev-3375/2018, a to bi značilo sljedeće:
1. Ne smije se po službenoj dužnosti dopustiti niti jedna ovrha za kredite u švicarcima, bilo da se radi o konvertiranim, bilo da se radi o nekonvertiranim kreditima, jer je kolektivna presuda u slučaju franak već riješila pitanje ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u tim kreditima.
2. Ne smije se dopustiti niti ovrha u euro i kunskim kreditima s ništetnim promjenjivim kamatnim stopama, što je službena dužnost suda utvrditi u konkretnom postupku odnosno žalbi za proglašenje ovrhe nedopuštenom uvidom u ugovore i promete po kreditu. Naime, za te kredite ne vrijedi kolektivna presuda, ali zato sud ima dužnost uvidom u ugovor utvrditi da je ugovorena ništetna odredba o kamati koja se mijenja odlukom banke, i na temelju financijskog vještačenja utvrditi stanje duga na dan raskida te ovrhu zabraniti ako se utvrdi da duga nije bilo.
Čestitamo sudačkom vijeću Vrhovnog suda na izvrsnom rezoniranju i poštovanju prava Republike Hrvatske, no očekujemo da se konkretna pitanja svakako riješe i na općoj sjednici Vrhovnog suda RH putem pravnog shvaćanja kompletnog Građanskog odjela VSRH!

Leave a Reply