Zastupnik Goran Aleksić i odvjetnica Patricia Đurić u Hrvatskome saboru na konferenciji za medije 8. listopada 2019. argumentima su upozorili na otvoreno agitiranje profesora trgovačkog prava s Pravnog fakulteta u Zagrebu, profesora Siniše Petrovića i Tomislava Jakšića, za interese hrvatskih banaka osuđenih u kolektivnom slučaju franak.

Profesori trgovačkog prava s Pravnog fakulteta u Zagrebu, Siniša Petrović i Tomislav Jakšić, objavili su 31.10.2019. članak na portalu IUS INFO, u kojemu obrazlažu svoje stavove o pravima potrošača na obeštećenje nakon konverzije, uspoređujući odluke Vrhovnoga suda RH po reviziji Rev-2221/18 (poznate revizije banaka na odluku Visokoga trgovačkog suda o pravomoćnosti presude suca Dobronića) i reviziji Rev-2868/18 kojom je utvrđeno da potrošači koji su konvertirali CHF kredite imaju pravni interes podići privatnu tužbu i utvrđivati svoja prava na temelju kolektivne presude u slučaju franak. Pritom oni izvlače iz konteksta dio obrazloženja revizijskoga vijeća VSRH iz Rev-2221/18.

Profesori tvrde kako je VSRH utvrdio odlukom o reviziji 2221/18 da potrošači koji su konvertirali svoje kredite nemaju pravni interes za privatne tužbe, i to obrazlažu na sljedeći način:

• kako je obvezu imao samo vjerovnik, i da bi samo u slučaju kada bi obveza bila prisilna za obje strane, potrošač imao pravni interes za privatnu tužbu
• kako je i mišljenje zakonodavca u obrazloženju zakona o konverziji takvo da korisnici kredita više nemaju pravo na vraćanje preplaćenih iznosa
• kako je konverzijom nestala osnova za vraćanje preplaćenih iznosa
• kako bi se vraćanjem preplaćenih iznosa učinila povreda načela konverzije, ali i povreda načela obveznoga prava
• kako obeštećenje nije moguće zbog toga jer bi se time korisnici CHF kredita koji sada imaju konvertirane euro kredite doveli u povlašteni položaj u odnosu na potrošače s euro kreditima od početka
• kako bi se obeštećenjem potrošača oštetile banke, jer bi potrošač ostvario dvostruku korist na štetu banke.

Takva izrečena stajališta profesora trgovačkog prava u potpunoj su suprotnosti sa Zakonom o obveznim odnosima, s Direktivom 93/13 te s odlukom Suda EU C-118/17.

Odvjetnica Patricia Đurić govorila je o rješenju po predmetu Rev-2868/18, u kojemu ona zastupa oštećenoga potrošača. Pa je tako rekla kako je Vrhovni sud u toj odluci objavljenoj u travnju ove godine jasno zauzeo stajalište da potrošači koji su svoje kredite inicijalno ugovorene u CHF valuti konvertirali temeljem Zakona o konverziji imaju pravni interes u pojedinačnoj parnici utvrditi ništetnost pojedinih odredaba osnovnog ugovora o kreditu te zahtijevati isplatu za koju smatraju da im pripada.

Usprkos navodima iz stručnog članka kojima se relativiziraju stajališta Vrhovnog suda, zanemaruje praksa Suda EU te značaj i doseg Direktive 93/13, navedeni argumenti nisu dostatni da se suprotno pravu EU onemogući potrošače koji su konvertirali svoje kredite u ostvarivanju njihovih prava pred sudovima. Pritom nije od ključnog značaja je li konverzija kao posljedica zakonodavne intervencije valjana ili nije, već je glavno pitanje jesu li njome potrošači u cijelosti obeštećeni, što se mora utvrđivati u svakoj pojedinačnoj parnici. Pred sudovima ostaje otvoreno pitanje je li zbog ništetnih odredbi koje čine bitne sastojke ugovora o kreditu, predmet i cijenu ugovora, ugovor u cijelosti ništetan. U tome slučaju logično je da bi i Dodatak takvom ugovoru slijedio pravnu sudbinu glavnog ugovora.

Aleksić je rekao kako činjenica da je tzv. Zakon o konverziji imao obvezujući učinak samo prema bankama, nije bitna u kontekstu prava potrošača na obeštećenje i nakon konverzije. Mišljenje zakonodavca kako korisnici kredita više nemaju pravo na vraćanje preplaćenih iznosa iz obrazloženja zakona, utemeljeno je na tadašnjem pravno činjeničnom stanju, kada valutna klauzula CHF još uvijek nije bila ništetna.

Ali, nakon što se dogodila pravno činjenična promjena, nakon što su Visoki trgovački sud i Vrhovni sud konačno potvrdili da je ništetna i valutna klauzula CHF, neutemeljene su tvrdnje da su banke imale gubitke, da je konverzijom potrošačima vraćen preplaćeni novac te da nakon konverzije nema osnova za vraćanje novca potrošačima. Jer, osnova za obeštećenje  jest kolektivna presuda kao prvo, a kao drugo i presuda Suda EU C-118/17 utemeljena na Direktivi 93/13.

Tvrdnja da bi potrošači s konvertiranim CHF kreditima obeštećenjem bili dovedeni u povlašteni položaj u odnosu na potrošače koji euro kredite imaju od početka, potpuno je irelevantna i nije bitna za sadašnju pravo činjeničnu situaciju. Jer, Direktiva 93/13 potpuno jasno nalaže da se u slučaju utvrđenja ništetnih ugovornih odredaba potrošač mora dovesti u stanje kao da tih odredaba nikada nije bilo, a u tome slučaju nije bitna usporedba s euro kreditima, nego usporedba s početnim stanjem CHF kredita na dan plasiranja tih kredita. To znači da vrijedi samo početni otplatni plan u kunama s početno ugovorenom kamatnom stopom. To znači da se svi preplaćeni iznosi zajedno s pripadajućim zateznim kamatama moraju vratiti potrošaču. I to znači da to nema baš nikakve veze s ostalim euro ili kunskim kreditima, niti se to može, niti se to smije uspoređivati. Tvrdnja kako bi se obeštećenjem potrošača oštetile banke suprotna je pravu EU, i iznesena je na način koji upućuje da autori članka agitiraju za banke te da autori članka bankama žele svojim tezama pomoći da ne moraju vratiti novac koji su prethodno opljačkale koristeći nepoštene, i time ništetne ugovorne odredbe. Zbog svega toga, potpuno je jasno sljedeće:

1. Konverzijom potrošači nisu dobili preplaćene kamate.
2. Konverzijom potrošači nisu dobili preplaćeni tečaj.
3. Konverzijom potrošačima nisu isplaćene niti zatezne kamate na iznose preplaćenih anuiteta.
4. Konverzijom umanjena glavnica veća je od glavnice kakva bi ona bila da se preostala glavnica u CHF iznosu na dan konverzije umanjila po početnome tečaju u novu kunsku glavnicu, i tu je potrošač dodatno zakinut za ono što mu pripada na temelju kolektivne sudske presude.
5. Odluka po reviziji Rev-2868/18 potpuno je jasna, i ona daje za pravo potrošačima da privatnim tužbama utvrđuju svoja prava.
6. Sud EU svojom presudom po predmetu C-118/17 nedvojbeno je utvrdio da nacionalni sud unatoč zakonskoj intervenciji u pravni odnos banke i potrošača mora utvrditi je li potrošač obeštećen potpuno, pa ako nije, obeštećenje se mora izvršiti (paragrafi 44. i 45.), o čemu profesori ne govore ništa.
7. Sud EU svojom presudom C-118/17 tvrdi da bi ugovori s ništetnom valutnom klauzulom trebali biti apsolutno ništetnima (paragraf 54. i 55. presude), o čemu također profesori ne govore ništa.
8. Konačno, nakon čitava niza pozitivnih presuda za konvertirane kredite te nakon čitava niza rješenja kojima županijski sudovi vraćaju negativne presude na prvi stupanj zbog vještačenja, i utvrđenja imaju li potrošači pravo na obeštećenje ili nemaju, sudac Općinskoga suda u Zadru Vladimir Rončević, osvrnuo se također na portalu IUS INFO na konvertirane kredite, i ovako je objasnio jedno rješenje Županijskoga suda u Rijeci kojim je naloženo vještačenje na nižem sudu radi utvrđenja prava na obeštećenje:

“Iz navedene odluke proizlazi da je i u slučaju izvršene zakonske konverzije potrebno utvrditi postoji li ili ne preplata po pojedinom ugovoru o kreditu te ukoliko postoji visinu iste, kao i je li sklopljenim aneksom ugovora izvršena restitucija utvrđene preplate u cijelosti ili samo dijelom, a što je moguće tek provođenjem financijskog vještačenja.”

Vrlo detaljno i pozivanjem na čitav niz hrvatskih presuda te pozivanjem na presudu Suda EU C-51/17 o toj temi govori i sutkinja Iva Ivanišević Mostovac, u članku „Utjecaj ‘Zakona o konverziji’ na ocjenu valjanosti ugovora o potrošačkom kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima“ koji je također objavljen na pravnome web portalu IUS INFO. Taj članak izuzetno je duboko ušao u temu vezanu za konvalidaciju ništetnih ugovornih odredaba, i u tome članku nedvojbeno je dokazano argumentima da ugovori s ništetnim predmetom i cijenom u konačnici moraju biti sudski proglašeni ništetnima.

Ono što profesori također ne spominju, je li zbog toga što to ne znaju, ili se prave da to ne znaju, jest činjenica da su banke u euro kreditima i kunskim kreditima također ugovarale nepoštenu kamatnu stopu, što je potvrdio i Visoki trgovački sud u presudi Pž-6632/17 na 44. stranici, gdje kaže da je nepoštena kamatna stopa utvrđena kolektivnom presudom i za te kredite. To znači da nitko ne priječi potrošačima koji su ugovarali euro i kunske kredite prije 10. siječnja 2013., jer potrošački ugovori ugovoreni prije toga dana nemaju pravilno ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, da tuže banku i zatraže preplaćene kamate i pripadajuće zatezne kamate. Drugim riječima, potrošači s euro kreditima, kao i oni s kunskim kreditima, također imaju pravo na restituciju zbog nepoštenih kamata. U tome smislu oni su potpuno jednaki potrošačima sa CHF kreditima, imaju potpuno jednaka prava.

Posebno valja naglasiti da su banke imale izbor konverziju riješiti novim ugovorima, ili dodacima ugovora, a banke su izabrale dodatak ugovora kao način za realizaciju konverzije, jer su time sebi oslobodile prostor da konverziju i same pokušaju srušiti odnosno da osnovni ugovor i dalje ostane vezan za CHF valutnu klauzulu.

Konačno, potrošači su konverziju prihvatili zbog teške ekonomske situacije u koju su uvučeni uslijed divljanja tečaja CHF, ali i uslijed rasta kamatnih stopa na nezakonit način, što je također presuđeno u kolektivnome sporu. Potrošači su zbog ekonomske prisile potpisivali dodatke ugovora, mada su i oni sadržavali nepoštene kamatne stope iz istovrsnih euro kredita.

Iz svih navedenih argumenata, očigledno je da su profesori Petrović i Jakšić površno i nedovoljno argumentirano pristupili obrazlaganju prava na obeštećenje nakon konverzije CHF kredita, a razlozi zbog čega tako površno pristupaju tome problemu mogu se samo nagađati.

Pitamo se, zašto profesori prava Petrović i Jakšić agitiraju za nepostojeće bankarsko pravo, a ne za hrvatsko pravo, ili pravo EU-a.

SNAGA

Stranka narodnog i građanskog aktivizma