SVAKI SUD PO SLUŽBENOJ DUŽNOSTI MORA PROVJERITI I EVENTUALNO UTVRDITI NIŠTETNOST UGOVORA ODNOSNO UGOVORNIH ODREDABA PRIJE DONOŠENJA RJEŠENJA O OVRSI!

Zagreb, 9. srpnja 2021.

Ustavni sud još jednom je dokazao da je itekako potreban u našem sustavu kao korektor sudskoj vlasti koja nerijetko donosi paušalne i pravno neutemeljene odluke u sudskim predmetima. Najnoviji primjer jest ukidanje pravomoćnog rješenja o ovrsi nekretnine zbog dugovanja iz kredita s valutnom klauzulom CHF, koji je jednostrano raskinut od strane Erste banke. Županijski sud u Šibeniku donio je rješenje, dok je Vrhovni sud revizijom to rješenje potvrdio čime je omogućena ovrha nekretnine. Ovršenika je zastupao poznati splitski odvjetnik Srđan Kalebota, koji je utemeljenim i pravovremenim ustavnim tužbama, najprije protiv rješenja ŽS Šibenik, a potom i protiv rješenja Vrhovnog suda, uspio ishoditi na Ustavnom sudu ukidanje obaju rješenja, i tako je vratio ovršni postupak na popravni ispit.

Slično se dogodilo i u kolektivnom sudskom postupku u slučaju franak, kada je Ustavni sud također morao korigirati pogrešnu, paušalnu i neutemeljenu odluku Vrhovnog suda da je odredba o valutnoj klauzuli CHF bila jasna i razumljiva, zbog čega nije bila podložna testu poštenosti. Kasnije, kao što znamo, na testu poštenosti ta klauzula nije prošla, nego je utvrđena ništetnom, što je na kraju potvrdio i Ustavni sud.

U konkretnom ovršnom slučaju, ukinuto je drugostupanjsko ovršno rješenje te rješenje Vrhovnog suda, 8. lipnja 2021. odlukom Ustavnog suda U-III-4507/2020 i U-III-4508/2020, zbog sljedećih razloga:

1. Županijski sud u Šibeniku uopće nije odgovorio na žalbene navode da se radi o ugovoru s nepoštenim ugovornim odredbama, čime je onemogućio pravično suđenje, zbog čega je predmet vraćen na ponovni postupak.

2. Vrhovni sud je svojim rješenjem odstupio od vlastitog pravnog stajališta iznesenog u reviziji Rev-18/18, prije svega vezano za utvrđivanje statusa potrošača.

3. Činjenica da je sporni ugovor o kreditu jednostrano raskinut ne sprječava ovršenika da se poziva na ništetnost raskinutog ugovora odnosno ugovornih odredaba, a čak i da je kredit konvertiran ne bi bilo zapreka za to, kao što je to riješeno u reviziji Rev-18/18 i prethodno u Rev-2868/18.

4. Vrhovni sud uopće se nije osvrnuo na pitanje, među ostalim, je li sud koji provodi ovrhu (“sud koji vodi ovršni postupak”), odnosno sud drugog stupnja, dužan u ovršnom postupku i po službenoj dužnosti, ex offo, paziti na ništetnost Ugovora o kreditu kao ovršne isprave odnosno ništetnost ugovornih odredaba, i smije li sud koji provodi ovrhu (“sud koji vodi ovršni postupak”) provesti ovrhu ignorirajući pravomoćne presude u sporu kolektivne pravne zaštite, i to takve kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi na temelju kojih se ovrha provodi i ignorirati prigovore ovršenika koji na to ukazuje.

5. Vrhovni sud odbacio je reviziju podnositelja, ocijenivši da sva postavljena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer da podnositelj kao ovršenik u predmetnom ovršnom postupku nije priložio dokaze iz kojih bi se moglo “zaključiti jesu li ovršenici ugovor o kreditu sklopili izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dakle, kao potrošači”. Ustavni sud takvo obrazloženje Vrhovnog suda, osobito u svjetlu njegovog stajališta iz vlastite revizije Rev-18/18, smatra ustavnopravno neprihvatljivim. Naime, u reviziji Rev-18/18 Vrhovni sud je odlučio da dokazivanje o tome kako netko nije potrošač leži na banci, a nije na potrošaču obveza dokazivanja unaprijed da on jest potrošač.

6. Postojanje proturječnih odluka najvišeg suda u državi čija je, k tome, ustavna zadaća ujednačavati primjenu prava dovodi do pravne nesigurnosti te nepovjerenja javnosti u sudbeni sustav.

7. Imajući stoga na umu sve navedeno, a posebice suprotstavljena stajališta najvišeg suda u državi u bitnom istovjetnim pravnim situacijama, zbog kojih sam Vrhovni sud postaje izvorom pravne nesigurnosti, Ustavni sud ocjenjuje da i osporeno rješenje Vrhovnog suda ne zadovoljava kvalitetu obrazložene sudske odluke kakvu zahtijeva pravo na pravično suđenje iz članka 29. stavka 1. Ustava. Kao takvo ono je dakle proizvoljno, pa iz tog razloga Ustavni sud utvrđuje da je i u postupku pred Vrhovnim sudom došlo do povrede prava podnositelja ustavne tužbe na pravično suđenje.

Na temelju izvrsnog rezoniranja ustavnih sudaca, mi možemo zaključiti sljedeće:

1. Sud EU presudom C-407/18 utvrdio je da nije dopuštena ovrha nekretnine, ako se ona temelji na ugovoru s nepoštenim ugovornim odredbama.

2. U Hrvatskoj je utvrđeno u kolektivnom sporu da su ništetne, u svim ugovorima o kreditu za osam osuđenih banaka, valutna klauzula CHF i promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja odlukom banke.

3. Svaki sud u Republici Hrvatskoj dužan je po službenoj dužnosti odnosno ex offo utvrditi ništetnost ugovora odnosno ugovornih odredaba iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, prije nego što donese pravomoćno ovršno rješenje, jer je ništetnost valutne klauzule CHF notorna činjenica za osam osuđenih banaka.

4. Ovrha nekretnine, ali niti ovrha novčanih primanja, ne smije se dopustiti prije povrata u početno stanje izuzimanjem ništetnih ugovornih odredaba iz primjene, i to od početka ugovornog odnosa, a u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora, ništetna je i zabilježba o hipoteki.

Čestitamo ovršeniku i njegovu odvjetniku Kaleboti, a velike čestitke upućujemo i Ustavnome sudu te predsjedniku Ustavnog suda Miroslavu Šeparoviću na dosljednoj primjeni hrvatskog prava i prava EU!

Uistinu ne možemo shvatiti one suce koji paušalnim suđenjem zanemaruju pravo EU, i u ovim teškim vremenima na taj način dodatno zagorčavaju život hrvatskim građanima teško opljačkanima od strane banaka u stranome vlasništvu, banaka koje nakon kolektivne presude i dalje zanemaruju činjenicu da ne vrijedi valutna klauzula CHF i da ne vrijede iznosi dugovanja utvrđeni na temelju te valute i na temelju nezakonitih promjena kamatne stope.

I dodatno, važno je ponoviti i to da unatoč konverziji svi potrošači s takvim konvertiranim kreditima imaju pravni interes utvrđivati ništetnost temeljnog ugovora odnosno ništetnost ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora, kao što je to suđeno u revizijama Rev-18/18 i Rev-2868/18, a sudovi su i po službenoj dužnosti obvezni o tome voditi računa u ovršnim postupcima, bez obzira na činjenicu da će Sud EU po predmetu C-567/20 odlučiti o pitanju prava na obeštećenje za potrošače s konvertiranim kreditima. U duhu toga postupka, može se zaključiti, dapače, da niti u jednom konvertiranom kreditu nije moguća ovrha nekretnine sve dok Sud EU ne odluči po predmetu C-567/20, jer je to prethodno pitanje važno za primjenu hrvatskog prava, pa tako i za ovršne postupke.

Presuda Ustavnog suda potvrda je ispravnosti i svih pravomoćnih rješenja županijskih sudova u Varaždinu, Osijeku i Zagrebu na temelju kojih su odgođene ovrhe nekretnina do završetka sudskih postupaka za utvrđenje ništetnosti CHF ugovora odnosno do utvrđenja stvarnoga stanja duga.